U stanu bez vode razmišljam o moru

Lica:

ONA – srednje dvadesete, apsolventica književnosti koja ponekad napiše pokoji stih

ON – rane četrdesete, arhitekt koji sanja o tome da vlastitim rukama sagradi kuću

3. scena

On i ona leže ispod zgužvane plahte. Ona je naslonila glavu na njegova prsa, a on ju je zagrlio. S otvorenog se prozora čuje zvuk morskih valova. Ili se barem njima tako čini.

ON: Jesi za piće?

ONA: Mhm.

On ustaje. Odlazi do minibara. Usput na stolu vidi kutiju s pizzom. Izvadi komad i uzima griz. Ona promatra igru svjetla i sjene na njegovu licu. Do sada nije primijetila da se počelo mračiti.

ON: Stvarno se nadam da je prije bila bolja.

On vraća komad pizze u kutiju. Vadi bočice džina i tonika iz minibara. Ulijeva ih u staklene čaše.

ONA: Ponekad je tako teško prešutjeti „rekla sam ti“.

On se nasmije. Pruži joj čašu.

ON: Samo zato što obožavaš biti u pravu.

ONA: Ja? Tebi to često izleti.

ON: Ma kad?

ONA: Evo sad zadnje kad smo se vozili. Nasmijala sam se kad sam vidjela more, a ti si me pogledao tim „rekao sam ti“ pogledom.

ON: To se ne računa. Nisam rekao na glas.

ONA: Nisi morao.

Smiju se. On podigne čašu.

ON: Za nas. I za razumijevanje. Čak i u tišini.

Kratko se gledaju ravno u oči. On pomalo nesiguran u ono što će ona reći, ali ničim joj to ne daje do znanja. Barem on tako misli.

Ona u njegovim očima ipak vidi zrnce sumnje, koju će ubrzo razbiti osmijehom i sigurno podignutom čašom. Usprkos svemu, ona bi voljela da ovo potraje.

ONA: Za nas.

On se zadovoljno osmjehne. Sjeda pokraj njezinih nogu. Kucnu se čašama. Piju.

ON: Šteta što nema leda.

ONA: I slamki.

On se smije.

ONA: Meni kad padne na pamet piće na moru uvijek zamišljam čaše sa slamkama i onim malim suncobranima. Najgori kič, znam. Ali ima nešto lijepo u tome da si na odmoru dopustiš da budeš budala.

ON: Zašto čekati odmor? Prilike se nude svaki dan.

ONA: Kad si ti zadnji put iskoristio svoju?

ON: Jutros prije nego što sam te pokupio.

Ona ga zainteresirano pogleda. Njega taj pogled razveseli. Osjeća kao da tek sad ona zapravo želi čuti nešto od njega. Nasmije se. Namjerno odugovlači s odgovorom. Obožava gledati kako njezina znatiželja raste.

ONA: Okej?

ON: Bio sam sretan što idemo pa sam raspalio muziku. I ono, malo sam zaplesao.

ONA: Ti si zaplesao?

ON: Da, kao ono malo…

On demonstrira svoje plesne pokrete glavom i ramenima. Ona se smije.

ON: Mislim da me tip na semaforu skužio. Prije nego što je pritisnuo gas učinilo mi se da je to čovjek kojem sam prije nekoliko mjeseci projektirao kuću.

Ona se sve više smije. On uživa gledajući je.

ON: A ti?

ONA: Kad sam zadnji put iskoristila priliku da budem budala?

ON: Da.

ONA: Hm… ne znam.

ON: A daj. Ja sam još i demonstrirao pred tobom.

ONA: Dobro, ajde. Zadnji put sam bila budala…

Nekoliko trenutaka razmišlja. On polako ispija svoje piće dok čeka njezin odgovor.

ONA: Prošlu srijedu. Kad sam čekala da me nazoveš.

Ona ga i ne pogleda. Otpije gutljaj džina, pa spusti čašu na noćni ormarić. On je zatečen. Očekivao je da će se zajedno smijati.

ON: Razgovarali smo o tome.

ONA: Znam, okej je. Pitao si me kad sam se zadnji put osjećala kao budala i ja sam ti odgovorila. To je sve.

ON: Mislio sam da si mi oprostila.

ONA: A što da ti oprostim? To što si bio sa svojom ženom?

Tišina. Ona ustaje. Bijela pamučna majica pokriva joj tek polovicu bedara. On si ne može pomoći. Niti to želi. Gleda njezine noge dok prolazi pokraj njega. Ona se zaustavi kraj prozora.

ONA: Oprosti.

On šuti.

ONA: Znam kakav je dogovor, ali to da uvijek moram čekati tvoj poziv… Užasno je iscrpljujuće.

On dolazi do nje. Rukom joj nježno prođe kroz kosu. Prvi put večeras osjeća njezinu ranjivost i želi joj biti što bliže.

ON: Ne želim da misliš kako je meni sve to ono… tek tako. I ja bih volio da se možemo čuti češće i da ne moramo paziti na to hoće li ovaj tjedan biti sumnjivo previše mojih prekovremenih.

ONA: Znam, znam…

Ona uzmiče. Provuče se pokraj njega i baci se na krevet. Uzima čašu i popije posljednji gutljaj. On im toči novo piće. Osjeća da će im trebati.

Ona ponovno gleda njegove ruke. Promatra način na koji drži čašu i pokušava zapamtiti tu sliku.

ONA: Jesi se ikad bojao da ću ti napravit neko sranje?

ON: Tipa?

ONA: Pa, ne znam… Nazvati u pola noći ili te značajno pozdraviti kad bismo se slučajno negdje sreli?

On se smije. Zna da su ovo samo provokacije kojima ga nastoji držati u šaci.

ON: Ne. Previše si samosvjesna.

ONA: E ovo je kompliment.

Ona nagne čašu prema njemu. Nazdravljaju. Ovog puta samo gestom.

ON: Shvatio sam to čim sam te prvi put vidio. Način na koji si hodala. Taj brz, siguran korak, podignuta brada, taj stav… Ne možeš proći nezapaženo.

ONA: Dobro, sad već pretjeruješ.

ON: A ti to kao ne znaš?

Ona ne odgovara. Nije sigurna što bi rekla. Primijetila je da je muškarci na ulici gledaju i to je uvijek iznova iznenadi. Jer ona nije zgodna. Ne onako kako sama zamišlja zgodne studentice koje vikend provode s oženjenim muškarcem.

ON: Čini mi se kao da je bilo jučer. Sjedim na terasi Carpaccia i slušam Mardešićev stoti prohtjev u vezi s rasporedom soba. Lik se pravi kao da su sve to njegove ideje, a već sam tad bio uvjeren da mu je sve to što govori naredila žena. Kasnije sam je čuo dok su razgovarali telefonski. Pričao sam ti to?

ONA: Kad je ona u pozadini govorila reci mu još ovo, ne zaboravi ono, to mora tako, ovo ovako… Pa bio si tad kod mene.

ON: Joj, da. Stavio sam ga i na spiker.

Smiju se. Nekoliko trenutaka mislima se oboje vrate u tu situaciju, njezin mali stan, prva sastajanja, iščekivanje i smijeh.

ON: Zapravo je sreća što sam taj dan bio baš s njim. Bio je toliko dosadan da mi je pogled neprestano bježao prema ulici. I onda, u jednom trenutku vidim predivnu djevojku s brdom knjiga kako prolazi odmah pokraj restorana.

ONA: To mi je bio jedan od najstresnijih tjedana na faksu. Bila sam toliko zaokupljena ispitima da mi je čudno što sam uopće percipirala išta oko sebe.

ON: Ne samo da si „percipirala“ nego si uspjela u jednom pogledu zaokupiti svu moju pažnju. Popeo sam se u ured i pokušavao koncentrirati na posao, ali nikako mi nije išlo.

ONA: Pa dobro, i ti si okupirao moju. Zbog tog blic-pogleda nastavila sam naredni tjedan prolaziti baš tom ulicom.

ON: To mi nisi rekla.

ONA: Pa imam i ja svoje tajne.

On se nasmije. Obožava kad je tako zavodljiva. Još više obožava kad ona sama uživa u tome.

ONA: I, da čujem, što si mislio ostatak dana?

ON: Mislio sam da nema šanse ni da se ponovno sretnemo, a kamoli da se išta od ovog dogodi. A vidi nas sad.

Oboje na trenutak zašute. U tišini pokušavaju sagledati trenutak u kojem su se našli, razumjeti što je to sad.

ON: Evo realno… Kolike su bile šanse da se za dva tjedna na izlasku iz ureda sudarim baš s tobom?

ONA: Sudariš? Prije bih rekla nasrneš na mene.

On je začuđeno pogleda.

ONA: Sad bi to mogao priznati, prošlo je gotovo sedam mjeseci.

ON: Nisam te vidio do trenutka kad si mi se našla na par centimetara.

ONA: Ne vjerujem.

ON: Za nekog tko piše pjesme, čovjek bi pomislio da si mnogo romantičnija.

ONA: Ma to nisu nikakve pjesme nego bez veze razbacane misli.

ON: Koje govore o tebi više nego što bi htjela.

ONA: A što si ti to novo saznao dok si mi kopao po stvarima?

ON: Nisam kopao. Rekao sam ti već.

ONA: Našla sam te zadubljena u bilježnicu koja je bila ispod stola.

ON: Pretpostavljao sam da dolje držiš neke časopise, knjige… Htio sam skratiti vrijeme dok čekam da se istuširaš.

ONA: Bilo je dolje i časopisa i knjiga, ali ti si baš morao istražiti tu bilježnicu.

ON: Nekako ne vjerujem da si je slučajno tamo ostavila. I to tuširanje… Znala si kad dolazim i baš si tada otišla pod tuš, ostavila otključana vrata stana…

ONA: Da, smislila sam cijelu taktiku kako bi ti pronašao moje škrabotine.

ON: Željela si da te čitam, priznaj.

ONA: Ako ti meni priznaš da si me vidio iz ureda i zato izjurio van.

On je zgrabi za nogu i polako povlači prema sebi.

ONA: Pusti me! To me škaklja!

Ona se pokušava izmigoljiti. Smije se toliko da jedva hvata zrak.

On se brzo uvuče k njoj u krevet. Škaklja je i ljubi dok se ona glasno smije.

4. scena

Noć. Sobu osvjetljava slaba ulična rasvjeta. On i ona leže u krevetu. Izgleda kao da spavaju. Tijela su im pokrivana laganim prekrivačem. Noći su toplije nego inače u rano proljeće. On je to nekoliko puta prošli tjedan rekao svojoj ženi kada je htjela da zagrljeni zaspu. Sada misli o tome. Ona odjednom ustane i to ga naglo vrati u stvarnost, u hotelsku sobu negdje na obali.

ON: Gdje ćeš?

Ona se iznenadi. Mislila je da spava.

ONA: Užasno sam žedna. Valjda od pizze.

Ona odlazi do kupaonice. Soba se naglo osvijetli. On se podigne u sjedeći položaj.

Ona se pojavljuje na vratima. Bijela majica do pola bedara, razbarušena kosa i oči koje svijetle u polumraku. U ruci drži staklenu čašu s vodom iz koje svako malo otpije gutljaj.

ONA: Zašto ti ne spavaš?

ON: Ne znam. Ne mogu.

Ona se nasloni na zid. Godi joj hladnoća te velike bijele površine.

Osjeća njegov pogled na sebi i uživa u tome. Kao onda kad su se prvi put sreli.

ONA: Meni je uvijek teško zaspati u novom krevetu.

ON: Onda je dobro imati poznato rame.

Smiju se. Ona odluči ignorirati taj poziv neko vrijeme pa odlazi do prozora.

ONA: Šteta što se ne vide zvijezde.

On se sagne kako bi vidio kroz prozor.

ON: Previše se naoblačilo. Mogla bi i kiša.

ONA: Neka pada. Onda nećemo imati grižnju savjesti što smo u sobi.

Tišina. Zvuk vala, vjetra ili oluje na pomolu. Kako tko već čuje i osjeća.

ON: Ako želiš, možemo ujutro otići nekamo. Pa nije ovo jedino mjesto na obali.

ONA: To zvuči kao bijeg.

ON: Nazovi to kako hoćeš, ali još stignemo imati vikend kakav smo planirali.

ONA: Možda bismo trebali odustati od plana. Imati plan ionako ne garantira da će sve biti dobro. Ljudi to često zaboravljaju. Ja prva.

On se nasmije. Napravit će sve da joj ugodi. Tako će je, vjeruje, ponovno približiti sebi.

ON: Dobro. Onda nema plana.

Nekoliko se trenutaka gledaju u tišini kao da nisu sigurni što taj dogovor sa sobom nosi. Ona odvraća pogled. Gleda u more koje je poprimilo crnu boju noći. Iako večeras nema zvijezda, ona se i dalje nada barem jednom zlatnom odbljesku. Nečemu što će svemu vratiti sjaj.

(…)